Život je poput kapljice vode na užarenom betonu. ©




Photobucket

Sutra, on želi sutra iako bi ga čitavim svojim bićem morao odbiti. Taj revolt tijela, to je apsurd. (Albert Camus)

I slikar je počeo. Nisu vidjeli što radi, no znali su da je to kako se sada smrad preobražava u vedrinu, kao da ga platno upija i pretvara natrag u ljepotu, ravno čudu. (Zoran Ferić)

Anđeli su zbilja stjerani u kut, u bezizlazne pozicije. U svijetu koji je predvorje pakla a mrtvi već neugodno nadiru među žive i časte ih svojom opominjućom prisutnošću. Na svakom koraku vidim smrt, impotenciju i bolest. Postoje sigurna mjesta na kojima čovjek može pronaći mir i uspomene na sretnije dane, ali su i ona kontaminirana užasom povijesti i uprljana realnim problemima. Što više starimo, to se češće susrećemo sa tragedijama koje nisu nimalo nalik na tragedije iz školske lektire. Kad izgubimo iluzije, i vlastita nam lijepa sjećanja izgledaju kao uzaludni snovi. Što više znamo o svijetu, više se bavimo svojom probavom, dok nas život jednom, na kraju, ne svede na običan trulež i smrad. (Zoran Ferić)

Pogled životinja koje su vani stajale klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovno od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek. (George Orwell)

We live, as we dream - alone... (Joseph Conrad)

Your own reality - for yourself, not for others - what no other man can ever know. They can only see the mere show, and never can tell what it really means. (Joseph Conrad)

It seems to me that I am trying to tell you a dream - making a vain attempt, because no relation of a dream can convey the dream sensation, that commingling of struggling revolt, that notion of being captured by the incredible which is of the very essence of dreams... (Joseph Conrad)

I must not fear.
Fear is the mind-killer.
Fear is the little death that brings total obliteration.
I will face my fear.
I will permit it to pass over me and through me.
And when it has gone past I will turn the inner eye to see its path.
Where the fear has gone there will be nothing.
Only I will remain. (Frank Herbert)

OvO Je pRIča BeZ zaKLjUčKa

24.02.2008., nedjelja

život je torta

kad se rodimo, pred nas se postavi torta. nečija je velika, nečija mala. nitko nema dvije. nitko nije bez torte. u početku nitko ne zna sastojke svoje torte, zna samo ono što vidi. a to su ukrasi na torti i krema. sve torte su drukčije ukrašene. sve imaju drukčije kreme. u početku ne možemo previše s tortom. možemo je eventualno polizati. slučajno. jer još ne razumijemo ništa. u redu, mogli bismo zariti svoje male ručice unutra, ali to bi uništilo tortu. a nešto duboko u nama nas sprječava da to učinimo. barem dok smo novorođenčad. jer postoji i nepisano pravilo. torta se može jesti samo žlicom.

neko vrijeme nas roditelji hrane. oni upravljaju žlicom. oni odlučuju kad i koliko torte ćemo dobiti. iako nam ne daju doslovce tortu, već samo one ukrase i kremu. s vremenom nam to počne ići na živce i počinjemo se buniti. osjećamo se dovoljno spremni preuzeti kontrolu nad žlicom. tada krećemo. ali kako krenuti? nema više kreme. da zabodem ravno u sredinu torte? ili da krenem od kraja? na kraju se nekako odlučimo (ili ipak ne?). no, čak i tada nismo sigurni kako nastaviti. teško je uzimati dijelove nečeg tako savršenog kao što je krug. ali svakim novim zamahom, postaje lakše. svakim novim zalogajem otkrivamo novi okus, novi sloj. neki su nam super, a od nekih nam se povraća. neki ljudi su toliko pohlepni pa kradu zalogaje od drugih. neki su pak toliko nesebični pa daju svoje zalogaje drugima.

nikad ne znamo kad ćemo dovršiti tortu. možemo samo nagađati je li nam ostalo malo ili puno. u nekim slučajevima, ljudi iznenada ostanu bez svoje torte. toliko brzo da nisu niti svjesni da je više nema. neki učine ono što kao djeca nismo mogli, zariju ruke u tortu i pojedu je u času. oni najsretniji dugo uživaju u svojim okusima.

kakvih je okusa tvoja torta?

- 07:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

04.02.2008., ponedjeljak

blahing

opet sam hiperaktivna. nisam dugo pila puno kave pa sam sad pod utjecajem. viiiiiiiiiiiiiiii...

infatuation. infatuation. infatuation. infatuation. smiješna je to stvar. ja sam bila smiješna. naivna. željna uzbuđenja.

sad me uvijek nekako razveseli kad se sjetim toga. ne znam zašto. smijem se sama sebi. razmišljam koliko je istina kad kažu da učimo na vlastitim pogreškama.

ali i te pogreške su potrebne. svaka nova je još jedno iskustvo. nešto što možda ne bismo iskusili da smo postupili ispravno.

skačem. iskačem iz kože.

ovakvi trenuci su barem bolji od onih kad sam ništavna.

jednim osmjehom. ne mogu to slušati. svaki put kad dođe ta pjesma ja skipam. sad već refleksno. previše me podsjeća na onaj prvi dan. prvi dan ovdje. prvi prvcati. cijelo vrijeme sam samo to slušala. (sad će pepa reć: tako ti i treba kad stalno slušaš isto. lol) koliko god sretna bila, ako čujem tu pjesmu, u stanju sam se odmah rasplakati.



- 06:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

02.02.2008., subota

spuštanje po spirali u glavi

mrak. gužva. reflektori. guranje. zagušljivo. pivo posvuda. žamor. mokar pod. blještave boje. plastične čaše. traženje barem jednog daška svježeg zraka. zatvorim oči i vidim sve.

and i touched your face...

and i called your name...

tek osamnaest dana. još 8.2 puta toliko. ne čini se tako puno. ali, u zadnje vrijeme sam primjetila kako se sad potpuno izgubim u vremenu. naučila sam ne razmišljati toliko o povratku. ne brojim više religiozno dane. ne zato što mi nije stalo, već zato što prihvaćam ovu stvarnost. ove dane. možda sam jednostavno naučila ne osjećati ovdje. pa je zato lakše.

neke stvari ne mogu zaboraviti.

još uvijek svaku večer spavam u tvom zagrljaju.

- 07:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #

31.01.2008., četvrtak

mrzim ovu konstipaciju. glava mi gori. želi pisati. ne znam tvorbu riječi. opet sam dijete. toliko boja i slika. toliko osjećaja. a kako se to zove?

- 05:53 - Komentari (2) - Isprintaj - #

17.01.2008., četvrtak

bilo je zaista savršeno. prvo plavo more. more koje se pretvara u žuta zrnca. a zatim pijesak dokle pogled seže. nebo je gorjelo. ako postoji išta savršeno na ovom svijetu, onda je to nebo. oblaci. izlasci i zalasci sunca. zvijezde.

tek sam nedavno shvatila kako živim u tri različita svijeta. prvi, onaj najstariji, je u mojoj glavi. to je nešto što samo ja shvaćam i razumijem. zatim ova dva svijeta na suprotnim stranama oceana. prelazak iz jednog u drugi mi se čini poput putovanja svemirom. sve se mijenja pa tako i ja. ali na način da se osjećam toliko drukčije na tim mjestima. toliko me uvjetuje okolina. a ta dva svijeta su toliko drukčija da ih ne mogu niti uspoređivati.

- 02:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.12.2007., nedjelja

snijeg. hrpa snijega.

sunce. sunce kroz oblake. sunce u kutu prozora. sunce na mojem licu. zatvorim oči. sunce. svijetli mrak. to isto sunce miluje i tvoje lice. ti isti oblaci doputovat će i do tebe. zajedno s njima šaljem svoje misli. šaljem ti komadić sebe. pogledaj gore. vidiš li me?

- 09:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

13.12.2007., četvrtak

noću ne želim spavati jer se bojim sutra. ujutro se ne želim probuditi jer se bojim jave.

- 08:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.12.2007., srijeda

napokon je proradilo

još 11 dana. ne mogu vjerovat da su već prošla skoro 4 mjeseca. ova godina je definitivno lakša. oke, možda ne trenutno, ali to razumijem. još 11 dana. ne mogu se koncentrirati. ni na što. a to je jako loše. trebam učiti. stvarno. puno. sad. a ne mogu. čitam, ali ne pamtim. samo razmišljam o pakiranju i sjedanju na taj avion. samo to. cijelo vrijeme zamišljam onaj trenutak, u avionu, iznad zagreba. iščekivanje. umor pomiješan s uzbuđenjem. vožnja do doma. a do tad još imam četiri predavanja i tri testa. zadnji vikend u rochesteru u ovoj godini - matematika.

dosta mi je ovoga za ovu godinu. samo se želim vratiti kući.

- 07:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.10.2007., petak

surprise, surprise

mislim da mi je ovo rekord u ne-pisanju. tri mjeseca. well, bilo je ljeto. no reason to write there. ne baš. ali bila je i škola. ali o tome je sve već napisano. a sad samo trošim ove kasne sate...umjesto da spavam. a znam da ću zaspat čim mi glava dotakne jastuk.

spavam na jednoj strani kreveta. zamišljam da ti spavaš pored mene. zamišljam tvoje disanje, tvoju toplinu, tvoj zagrljaj.

bojim se čudovišta ispod kreveta. uvijek spavam dalje od zida. skupljam deke ispod nogu da ne bi visjele sa kreveta. tražim tračak svjetla. snop s ulične svjetiljke.

ali kad sam s tobom, to nekako nestaje.

obožavam onu opijenost nakon što se probudim. ponekad se osjećam pijano. opijena snovima. tumaram poput zombija. i smijem se sama sebi.

- 23:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #

03.07.2007., utorak

pa kaže:život je savršena komplikacija jednostavnosti

prošlo je vremena.

vraćam se kući. na ulicama nikoga. pojedini auto na cesti. vjetar u leđima. vjetar među nogama. vjetar u kosi. ali nije mi hladno, iako su se dlake na mom tijelu pobunile. oblaci su sakrili mjesec. pun je mjesec. pa ga otkrivaju. sakrivaju. sad se opet vidi. ali koliko dugo?

balon se puše. u njega se utiskuje zrak. još. još. sve dok se ne dođe do granice izdržljivosti balona. nisu svi baloni isti. neki su veliki. neki mali. s nekima se može improvizirati. na kraju svi nestanu. ispušu se ili puknu. a onda nestane sav taj zrak. nestane polet. nestane smisao.

- 12:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.05.2007., utorak

želim zaspati, ovog trena. želim da me ti probudiš. kakva savršena pomisao.

- 06:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

18.04.2007., srijeda

dva milijuna petsto pet tisuća šesto sekundi. dva milijuna petsto pet tisuća petsto devedeset devet sekundi. dva milijuna petsto pet tisuća petsto devedeset osam sekundi. dva milijuna petsto pet tisuća petsto devedeset sedam sekundi. dva milijuna petsto pet tisuća petsto devedeset šest sekundi...

stojim na jednom mjestu. obje strane su svijetle i mračne. ali na jednoj je mala zvijezda. samo da skinem ove tamne naočale. uskoro.

da možeš vidjeti što se događa u meni trenutačno. pitanja ne bi bila potrebna. bio bi siguran. srce jako lupa. misli se roje i bježe mi. ne znam da li da plačem, da razbijem nešto, da si čupam kosu, da odem van na kišu...a samo te želim ponovno osjetiti.

"...daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi.to ne zna niko, samo ti.bez tebe drveni konjići tužno stoje.dođi, iz plave boce se pojavi.bar jednu želju ispuni i dodaj svetu malo boje, čudo moje..."

- 06:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

05.04.2007., četvrtak

ciklički se ponavljam...ovo je od prije pet mjeseci...

"juri mojim žilama. apatija. ubodem se. čekam prvi nalet. čekam. meni se čini kao vječnost, ali sve se zapravo odvije u sekundi. crna tekućina izlazi na površinu. sjedam na pod. svjetlo je ljubičasto. cijela soba se vrti. mlaz je i dalje prilično jak. kad će prestati? koliko toga ima u meni? samo želim da sve to prestane. želim se osušiti poput lista i odletjeti nošena vjetrom. nekamo gdje nema osjećaja. gdje nema sjećanja. gdje nema ničega. gdje je list samo list. samo jedna obična pojava. gdje svijet postoji samo zato jer postoji. bez nekih vječnih enigmi o postanku. gdje nitko nije bolji od nekog drugog. gdje ne postoji novac. gdje ne postoje svađe. gdje ne postoji mržnja. gdje ne postoje ljudske besmislice. gdje ne postoje nagoni. gdje ne postoji razum.

negdje gdje ne postoji razdvojenost jer su sve stvari jedno. gdje smo ti i ja lice i naličje istog lista. zajedno. stalno i zauvijek. svugdje. nigdje. ..



ovdje nemam s kime razgovarati. ali i da mogu, sumnjam da bih. radije pišem ovakve stvari i plačem u mraku. jako zdravo. starci mi baš i nisu neka podrška što još više pogoršava situaciju. naravno, ne rade to oni namjerno. ponekad poželim ne imati djece upravo zato jer mi se čini da čovjek tada potpuno poludi. u lošem smislu. hvataju me grozne promjene raspoloženja. prehrana mi je ovdje nikakva što znači da bez zdravog tijela nema ni zdravog duha. koncentracija mi je cijelo vrijeme na nuli jer sam apsolutno nezainteresirana za bilo što. s vremena na vrijeme odradim jako dobar trening i to me malo usreći. barem na ta dva sata. ovdje nitko ne razumije. nitko ne sluša. nitko ne obraća pozornost. nikoga nije ni briga.

pokušavam biti manje sebična. razmišljati o drugima. jer ovo što mene muči je ništa naspram nekih drugih stvari. pokušavam. stvarno se trudim. ali ne mogu. jednostavno...više ne mogu.



...glava mi je klonula. sve je iscurilo. ostalo je samo mlado, izmoreno tijelo. tijelo željno trunčice svjetla, ali uvijek okruženo tamom. tijelo koje je toliko puta bilo shrvano tugom i bijesom. tijelo koje nitko nikad nije vidio u pravom svjetlu.

tijelo u kojem su svi vidjeli mogućnosti, ali koje nije bilo u mogućnosti."

- 05:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #



zatvorim oči. zadržim dah. pomaknem glavu malo naprijed. vruće kapljice na mom licu. mješaju se s mojim mlazom. možda će i one sad postati tužne. vratim se i udišem hladan zrak. opet. moram pronaći mjesto na kojem mogu disati. ovaj put mi voda ulazi u usta. uzmičem. srce ubrzano kuca. težina u trbuhu. vrući mlaz. sve je izašlo na površinu. hoće li ovako proći? nitko ne može zamijeniti nas same. tresem se. osjećam se kao da sam na vjetrometini. vjetar koji nosi osjećaje i ne prestaje puhati prema meni. sve dok se ja potpuno ne sklupčam. dok se ne sklupčam u nevidljivo.

- 02:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

02.04.2007., ponedjeljak

na kraju dana, opet se nađem sama. sama sa sobom. a taj spoj mi se uopće ne sviđa. i ne trebaju mi riječi utjehe, ne treba mi nada, ne trebaju mi snovi. trebam tako provesti puno vremena jer možda je to jedini način na koji ću shvatiti. jedini način koji će me prosvijetliti. ako još išta prolazi kroz mene. živim nešto što niti sama ne znam. a nijedna strana se ne buni. barem ne glasno.

tako je to u mojoj glavi.

stvarnost nije ništa bolja. samo stvarnija.

a nemam prava žaliti se. ipak, žalim se. bez prestanka.

vrijeme nije ništa izlječilo. samo je pogoršalo stvari. plačem jer sam bila rastavljena tada, jer sam rastavljena sada, jer ne vidim dalje.

sama. barem nitko neće svjedočiti mom krahu. toplo. hladno. jedno za drugim. dok ne stigne kraj.



molim te nemoj mi govoriti da će sve biti u redu. neke stvari nikad nisu uređene. zašto ne vidiš ovaj nered koji sam ja? nisam ono što govoriš, misliš. a samo želim da ti budeš sretan.


- 06:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

28.03.2007., srijeda

na kraju dana, kad je sve prošlo, znam, isplatilo se. samo da vidim te tvoje preslatke oči dok se smiju.

- 04:02 - Komentari (1) - Isprintaj - #

21.03.2007., srijeda

probudim se. sjednem na rub kreveta. pomjerim glavu prema suncu. zatvorim oči. samo sjedim.

kako mrzim ovakva jutra.

kad će proljeće??

znam u čemu je problem. upala sam u rutinu

- 14:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #

19.03.2007., ponedjeljak

alea iacta est

kako je to čudno. još sinoć sam hodala zagrebom, a sad sam ovdje. skoro pa skroz raspakirana. samo se čudim i brinem što ću sa svim tim stvarima kad bude trebalo ići doma preko ljeta... nego, deset je sati, a ja budna od pola 5 po hrvatskom vremenu, pa idem u krpe. a sad sve ispočetka. znam da nije još puno ostalo, ali brine me ta škola. jer sada, u ovakvom stanju, ne mogu ništa. znala sam da
će tako biti. ali ne bih ništa promijenila. bilo je savršeno.

- 03:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

02.03.2007., petak

evo ga opet

hoće li reći da sam luda ako napišem da vidim određenu ljepotu u načinu na koji se crveni mlaz širi po bistroj vodi zahodske školjke?
ponekad se sama sebi činim poput druge osobe, ovisno o raspoloženju u kojem se nalazim.
gola koža ispod tvoje majice. zamišljam da si to ti.
ujutro, dok sam još u polusnu, okrenem se prema zidu. zamišljam da si ti ovdje.
gotovo. zašto ne mogu podnijeti ove navale uspomena? možda je samo krivo vrijeme radnje.


- 04:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

28.02.2007., srijeda

samo san

neku noć sam se prestrašila frižidera koji mi stoji na dnu kreveta. nešto sam sanjala i probudila sam se...i onako, u polusnu, učinilo mi se da sam u svojoj sobi, doma. u svom krevetu. toliko uspomena. ono jutro, prije toliko godina, kad sam se probudila prekrivena crvenim mrljama. alergija. ona subota navečer, kad nisi prestajao pričati:) ona prva večer kad je sve bilo novo i na brzinu, kad smo se skrivali i žurili. koristili priliku. ili onaj kišni svibanjski dan kad smo "se žurili". toliko uspomena. obožavam taj maleni dio mog svijeta.

- 03:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2008  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (4)
Prosinac 2006 (7)
Studeni 2006 (19)
Listopad 2006 (15)
Rujan 2006 (26)
Kolovoz 2006 (3)
Lipanj 2006 (5)
Svibanj 2006 (6)
Travanj 2006 (9)
Ožujak 2006 (18)
Veljača 2006 (6)
Siječanj 2006 (10)
Prosinac 2005 (13)
Studeni 2005 (21)
Listopad 2005 (21)
Rujan 2005 (12)
Kolovoz 2005 (11)
Srpanj 2005 (31)
poetry corner njami
rastanak sa sobom

mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubine noći
sa zvijezdama i mi zapadamo
mi stojimo već na krajnjem rubu sebe
ko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu?
zamakle su zvijezde
tko od nas još može naslutiti sebe?
rušimo se vječno
naš je put bez dna i padanje bez glasa.
(A.B.Šimić)

tužaljka

iz moga svijeta, gdje si bila čudo,
ti zauvijek odlaziš. o što će
od moga čuda ostati u svijetu drugih ljudi?
o zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa mnom
i biti nekom samo žena?
što možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba?
(A.B.Šimić)

mi smo se sreli

mi smo se sreli na zvijezdi što se zove zemlja. naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše. o kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne putove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi? i hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove zemlja?
(A.B.Šimić)

Funeral Blues

Stop all the clocks, cut off the telephone,
Prevent the dog from barking with a juicy bone,
Silence the pianos and with muffled drum
Bring out the coffin, let the mourners come.

Let aeroplanes circle moaning overhead
Scribbling on the sky the message He Is Dead,
Put crępe bows round the white necks of the public doves,
Let the traffic policemen wear black cotton gloves.

He was my North, my South, my East and West,
My working week and my Sunday rest,
My noon, my midnight, my talk, my song;
I thought that love would last forever: I was wrong.

The stars are not wanted now: put out every one;
Pack up the moon and dismantle the sun;
Pour away the ocean and sweep up the wood.
For nothing now can ever come to any good.
(W.H. Auden)

A Dream within a Dream

Take this kiss upon the brow!
And, in parting from you now,
Thus much let me avow-
You are not wrong, who deem
That my days have been a dream;
Yet if hope has flown away
In a night, or in a day,
In a vision, or in none,
Is it therefore the less gone?
All that we see or seem
Is but a dream within a dream.

I stand amid the roar
Of a surf-tormented shore,
And I hold within my hand
Grains of the golden sand-
How few! yet how they creep
Through my fingers to the deep,
While I weep- while I weep!
O God! can I not grasp
Them with a tighter clasp?
O God! can I not save
One from the pitiless wave?
Is all that we see or seem
But a dream within a dream?
(E.A. Poe)
adopt your own virtual pet!
adopt your own virtual pet!
John Steinbeck
As happens sometimes, a moment settled and hovered and remained for much more than a moment. And sound stopped and movement stopped for much, much more than a moment.

When things get really bad there are some who seek out others who have it worse, for consolation. It is hard to see how this works but it seems to. You balance your trouble against another's, and if your's is lighter you feel better.

When people change direction it is a rare one who does not spend the first half of his journey looking back over his shoulder.

Some days are born ugly. From the very first light they are no damn good whatever the weather, and everybody knows it. No one knows what causes this, but on such a day people resist getting out of bed and set their heels against the day. When they are finally forced out by hunger or job they find that the day is just as lousy as they knew it would be.

Looking back, you can usually find the moment of the birth of a new era, whereas, when it happened, it was one day hooked on to the tail of another.

And the laughter was so pleasant they tried to keep it going after its momentum was spent.

It is a common experience that a problem difficult at night is resolved in the morning after the committee of sleep has worked on it.

"I love true things,"said Doc. "Even when they hurt. Isn't it better to know the truth about oneself?"

When a man is finally boxed and he has no choice, he begins to decorate his box.

It would be absurd if we did not understand both angels and devils, since we invented them.

No man really knows about other human beings. The best he can do is to suppose that they are like himself.

Once the miracle of creation has taken place, the group can build and extend it, but the group never invents anything. The preciousness lies in the lonely mind of a man.